41-1 POGLED IZ UNUTRAŠNJOSTI HRAMA KA SPOLJA

Brat Svetozara Bižić,
Beograd 1925 – Pariz 2015

Od svog rođenja, ljudsko biće počinje da opaža svet koji ga okružuje na spontani način ali i silom prilika. Otuda je logična posledica da su se problemom percepcije sveta bavila najveća imena ljudske misli. Ovakvo opažanje sveta, nazovimo ga profanim, izlazi iz okvira naših razmišljanja. Zadovoljimo se sa nekoliko osnovnih pojmova o percepciji. Ljudsko biće posmatra, odvaja, tumači i razvrstava tokom svog biološkog veka.

Zapravo, razmatranje pitanja u vezi opažanja sveta je predmet filozofije. Zaista, rečnik „ROBER“ opisuje filozofiju kao „svako saznanje putem razuma“. P. Valeri daje suptilniju definiciju: “filozofija je najrazumljiviji oblik koji neka osoba može dati sveukupnosti svojih unutrašnjih ili drugih iskustava“. Po Beržeru i Lakmenu u delu „Socijalna konstrukcija stvarnosti“, „društveni svet proizvod je ljudske aktivnosti“. Navedimo još na kraju čuveni slogan Karla Marksa koji je imao mnogo više uspeha formulišući definicije, nego u praktičnoj primeni svojih teorija: „čovek koji proizvodi svet koji ga proizvodi“.

U jednom trenutku svog života, čovek u stalnom traganju za neistraženim horizontima i novim odgovorima, kuca na vrata hrama. Ulazi u njega. Iako učestvuje u radu lože u njenoj unutrašnjosti, počinje da drugim očima posmatra i spoljni svet. Taj pogled ka spolja u pravom smislu reči je osnovni predmet ispitivanja u ovom tekstu.

Ali pre nego što udjemo u srž teme, probajmo da definišemo termin „hram“. Ovaj termin ima više značenja. Najpre, to je materijalni prostor u kome se okupljaju slobodni zidari da bi klesali neprerađeni kamen. Zatim, prema D. Ližuu, „izgraditi hram“, to je „lični napredak putem meditacije“, što bi značilo, hram, to smo mi sami, odnosno slobodni zidari koji se usavršavamo u potrazi za vrlinama. Ali, Ližu dodaje takodje „poboljšati se lično ili poboljšati društvo?“. To znači da je hram istovremeno i celo čovečanstvo. Vratićemo se opet na ovo pitanje malo kasnije.

Dakle, slobodni zidar počinje da posmatra i tumači spoljni svet ili po omiljenom masonskom izrazu on počinje da gradi. Podrazumeva se da ta gradnja i njegova opažanja nisu ni spontana ni nezavisna. On je odlučan i motivisan da se usavršava. Međutim, silom prilika, njegova opažanja i zaključci kaleme se na ona opažanja i predistoriju koje nazvamo profanim ili generalnim, koje su bile i ostale primarne i originalne. Nekom vrstom simbioze, stižemo ukratko do aktuelnog opažanja spoljašnjeg sveta. Prema tome, izraz „masonsko opažanje“ je nužno netačan pošto je nezamislivo imati prepodne generalno opažanje, a popodne, masonsko. Reč je o spojenom opažanju , sastavljenom iz više slojeva.

Ukoliko govorimo o interpretaciji naših opažanja, masonska interpretacija životnog okruženja je očigledna i savršeno razumna. Iz čega se sastoji njena osobenost? Reč je, zapravo, o procentu odstupanja izmedju objektivnog i subjektivnog stanja realnog okruženja i masonskih vrlina koje se, svakako, mogu opet definisati, ali su u suštini nepromenljive. Sublimacija ovih vrlina je masonsko trojstvo Sloboda–Jednakost–Bratstvo. Ovo trojstvo je kod ljudi pobudilo tako neverovatnu količinu nade, ali takođje ništa manje razočaranja i frustracije.

Da rezimiramo: opažanje spoljnog sveta i životne sredine je jedno i nedeljivo (Jakobinci bi bili oduševljeni da to čuju), ali razlike, koje nisu zanemarive, ostaju. Razlika se tiče pre svega samih učesnika u procesu opažanja. Objasnimo to ovako: neupućena osoba, posmatrajući okolinu, ima slobodu izbora i mogućnost da ostane gledalac, ili da se aktivno uključi u procese koji se odvijaju u životnoj sredini. Slobodno zidarstvo, naprotiv, ne priznaje ovu slobodu izbora. Ovde se vraćamo na pitanje koje je već pomenuto, na termin „hram“. Ako D. Ližu napominje „poboljšati društvo“, ukoliko su Lenhof i Posner u svom „Medjunarodnom rečniku slobodnog zidarstva“ još izričitiji i pod terminom „Solomonov hram“ kažu „Hram je u masonovoj vlastitoj unutrašnjosti. Hram koji mason radom na samom sebi mora jednom da dovrši u isto vreme treba oblikovati kao simbol čovečanstva. Masonerija omogućava masonu da preko nje krene i započne izgradnju tog hrama“. Jasno je da slobodni zidari nemaju izbora, već bez rezerve i bez ikakve zadrške moraju da uzmu aktivno učešće na menjanju neposrednog okruženja u kojem žive.

Da zaključimo: uključiti se i boriti za masonske vrline, to je pravo i obaveza svakog slobodnog zidara. Na nama masonima je da odlučimo kako i gde ćemo se uključiti. Odgovornost za donete odluke najteža je od svih ljudskih odgovornosti s obzirom na to da je to odgovornost pred nama samima i pred idealima za koje se borimo.

Na pitanje, da li smo uradili sve što je u našoj moći da promovišemo proklamovane vrline u životnom okruženju, svaki slobodni zidar mora nedvosmisleno da odgovori pozitivnim bilansom  dela, ubeđenja i svojih aktivnosti.

Brat Svetozar Bižić, na orijentu Pariz,

15. marta 6010.

Sa francuskog preveo i priredio, Desimir Ivanović (Knjaževac).