44-4 Prvi put

            Oči su mu bile pokrivene crnim povezom, kakvi se koriste za spavanje ili za putovanje, kada želite da imate malo mira i tame ispred sebe.  Osećao je prisustvo ljudi u prostoriji oko njega.  Autoritativan glas ga je upitao: “Gospodine, da li verujete da Masoni vladaju svetom?”. “Ne”, nasmejao se i odgovorio. Nije rekao ali je pomislio da Bog  i ljubav vladaju svetom.

            Ljudi vole mitove, zato su se ređala pitanja, jedno za drugim, razna iz raznih oblasti a nijedno mu nije bilo neobično. Možda nije sasvim dovoljno dobro razumeo definiciju. Definicija je nešto veoma bitno. Posle izvesnog vremena ljudi gube definiciju i počinju da tumače reči i dela onako kako oni misle da treba da zvuče, a ne onakvim kakve one zaista jesu. Znao je da, kada se izgubi definicija, gube se pravila a kada se izgube pravila, nastaju haos i anarhija.

            Ljudi vole mitove. Živimo u prostoru gde je mit sve. Mit o snazi, mit o gubitku, mit o nepobedivosti, mit o slabosti,  mit o porazu,  mit o pobedi,  mit o večnoj ljubavi, mit o prolaznosti života,  mit o smrti, mit o sagrešenju,  mit o bezgrešnosti…čudan je taj naš svet. Mit o veri ko vlada svetom. Površna saznanja stvaraju mitove. Kada želiš nešto da sakriješ, napravi mit. Kada želiš da budeš važan i poseban, ispričaj mit… Ko vlada svetom? Da li masoni vladaju svetom? Ili možda jezuiti? Ili su to komitet 300 ili Iluminati? Ili su to gušteri, ili neka bića iz svemira?

Da li veliki brat vlada svetom?

            Čitao je knjigu, jednu a zatim i drugu, pa treću i tako redom. Voleo je da čita, pita, saznaje, istražuje… u jednom trenutku prihvatio je stav da su sve tajne organizacije zle, baš zato što su tajne. Valjda zato što primarni strah od nepoznatog u čoveku, često prevlada u ponašanju.  Plašimo se nepoznatog, mrzimo, ratujemo, uništavamo nepoznato i ono što nam je nerazumljivo.

            Pre dosta vremena je izrazio želju da pristupi bratstvu, podneo je dokumenta, prolazio je neke provere, i – ništa. Bili su čak i dogovoreni neki datumi i opet – ništa. Opet se ništa nije dogodilo. Smatrao je da je spoznajno bio spreman, zato što u svojim proučavanjima i svom putu otkrio je da je bratstvo – bratstvo znanja,  tajne veštine, bratstvo koje gradi put ka svetlosti. A mi smo deca svetlosti.

            Puno simbola, toliko da vremenom ne obraćaš pažnju na simbole. Simbola ima kao u onoj pesmi Dalide i Alena Delona „Parole“…parole, parole, parole… Svet oko nas je pun simbola, mogli su isto tako da pevaju  i “…simboli, simboli, simboli…”. A simboli su samo putokazi na putu ka svetlosti. Te iste simbole nalazimo u našim crkvama, manastirima, grobljima, pričama, filmovima, ulicama, u kulturi. Mi smo deca sunca i svetla. Oni koji se vrate sa onoga puta sa koga se niko ne vraća, kažu da su videli svetlost, a niko se ne bavi time i ne kaže da je svetlost ono čemu težimo u našem, mrakom neznanja i bez spoznaje o sebi ispunjenim svetom.

            Osećao se više nego spremnim. Prolazile su godine i dani, osvajao je znanja sve više i više. Davno je prešao onu tačku, kada se nekritički odnosiš prema znanju koje unosiš ili kada si suviše zatvoren da ne možeš da primiš novo iskustvo, jer je suprotno od onoga u šta ti veruješ. Odjednom i tako daleko i nemoguće,  postaje blizu i moguće.

            Jedno pre podne je zazvonio telefon. „ Hajde da se nađemo i upoznamo“. Zakazano je i vreme i mesto.  Dan je bio sunčan i topao ali u trenutku mu se učinilo da je hladno pa se toplo obukao. Za svaki slučaj. Ne voli zimu, on je letnje dete i pripada deci sunca,  deci svetla.

            Našli su se i priča je krenula. Brat ga je  upoznao u nekim šturim crtama, sa osnovama i postavljao mu je pitanja.  U njegovim očima je video isto pitanje, koje je  i on sam, pre izvesnog vremena, upućivao svom mladom učeniku. “Kaži mi zašto želiš  to da budeš, time da se baviš? Šta je tvoj motiv da se priključiš u bratstvo?”

            Kako da objasni da njega zanimaju putokazi, da njega zanima put ka svetlosti a da to ne ispadne za nekog profanog, možda  previše… A često je dobijao to pitanje.  Ljudi misle da je pristupanje bratstvu kao pristupanje  nekom komercijanom kultu, i da su tada kada pristupiš svi tvoji problemi rešeni. Odmotava se lista želja koja ti biva ispunjena.  A zapravo, kao i u svakoj  priči, postoje dobri i loši ljudi, postoje časni i nečasni. Postoje istinski željni znanja i napredovanja, i oni koji su tu da bi se iskoristili. Svako se nalazi u nekoj priči, tako je oduvek.  Samo ne treba imati predrasude. On je već u godinama kada se pomalo sabira i gleda minuli rad. Sve što ga je zanimalo i sve što je uvek želeo da zna i sva njegova istraživanja, dolazila su do jedne tačke. Ta tačka je bila prelom iz koga se ne može ići dalje, ukoliko ne nauči da čita.  Tada još neznajući da će nedugo posle toga u rečenici morati da ponavlja da ne zna da čita, da tek uči slova i sriče. 

            Posle tog sastanka dobio je predlog neke literature koje bi trebalo da pročita i da nakon toga popričaju. Nije mu strano čitanje, voleo je da čita. Brzo je pročitao jednu, pa i drugu knjigu. Posle te druge knjige je ozbiljno razmišljao. Svi ti principi koji se spominju o bratstvu – to su njegovi principi i on živi tako. To je potpuno isto što on priča i što želi da nauči svoju decu. Da nauči ljude oko sebe, ono što bi voleo da sve oko njega izgleda tako. Časno, pošteno, radom, strpljivo, iskreno… Ali tu se spominje i onaj lokalni faktor, nacioinalni, iracionalni, neobjašnjivo destruktivni. Neće biti zatvoreno  samo 100 lavova. Biće tu i dosta ovaca i hijena. Hulja, protuva…posle te knjige se prvi put zapitao, ne da li je on dostojan da uđe u bratstvo, nego da li je bratstvo dostojno da se on njima priključi…

„Gospodine, da li verujete u Boga?“

            Toliko dug je bio njegov put do inicijacije,  da više ništa nije moglo da ga   uplaši ni da ga omete. Najgore je prošlo… a to je čekanje.  Na prvom ispitu sedeo je sam u mračnoj sobi, punoj simbola, slova i slika. I čekao da ga pozovu. Za neke simbole oko njega je znao šta znače a za neke nije. Bilo je hladno, zima. Ne voli zimu, ni hladnoću. On je dete sunca, dete svetla. On je živeći i tragajući shvatio da pripada onom starom i iskonskom plemenu koje postoji hiljadama godina unazad, plemenu koje potiče iz svetla. Svi smo nekada bili deo plemena, a sada su to samo odabrani.  Ne tako davno da se ne bi sećao jasno pogleda i zime u njemu, jedna devojka na jednoj sedeljci mu je prebacila, kada se povela priča o postojanju.  “Da” rekla je, “tvoje priče su super, ali mene samo zanima da li ću staviti japanske obrve i kakvu ću tašnu nositi sutra. Sada vladam ja i oni koji razmišljaju kao ja, moje pleme, novo pleme!” rekla je. Za dugim crnim stolom,  ljudi su klimali glavama i odobravali,  da njegova je priča pase i nikoga ne zanima, nije više aktuelna, zastarela je, govorili su mu u horu gavranova i žaba, nadutih od alkohola i samodovoljnosti.  Pogledao ih je sve, samodovoljne i srećne, a zarobljene u neznanju i zbunu. Pogledao je i nju u oči i rekao: “Vidi! Ti misliš da vreme počinje i završava se sa tobom i tvojim plemenom!  Ja pripadam staroj Srbiji, moje pleme postoji 7500 godina,  a postojanje tvoga plemena je samo greška u vremenu, vi niste vreme! U vremenu postoje prošlost i budućnost. Sadašnjost ne postoji. Sadašnjost kada izgovoriš postaje prošlost… a vi živite u sadašnjosti. Vi ne pripadate ni prošlosti ni budućnosti. Oni pripadaju nama. Nestaćete a nećete biti svesni toga, jer ste prolazni i nebitni.”

            Bilo je hladno u toj sobi, i jedva je čekao da izađe. Brat garant  je došao po njega, stavio je povez na oči i polako su išli korak po korak. Tada je prvi put osetio šta znači bratska ruka. Ušao je u prostoriju u kojoj je bilo toplo.  Tokom svih tih godina i dana, naslušao se priča kako je to ispitivanje strašno i neprijatno, neko se znojio, nekom je bilo ovako, nekom onako.  Uglavnom niko nije bio ravnodušan. On je dete svetla i dete toplote, toplo mu prija.  Osetio je prijatnost i toplinu te sobe pune ljudi. Toplinu doma kome se vratio sa dugog puta.

„Gospodine, da li verujete u Boga?“

Gospodine, šta je za Vas tradicija?“

            Mirisi su bili prijatni. Na svom putu naučen je da se oslanja na čula. I da na mesto onog čula koje ne može da reaguje, uskaču druga. Kuvajući, znao je dobro da proceni mirise. A bilo je toplo i mirisalo je prijatno.

            Dogovoren je dan inicijacije. Kako se približavalo vreme, pričao je sa bratom  garantom, još koji put o tome, da li postoje neka posebna pravila ponašanja i kako se treba ponašati. Pravila postoje…pravila, pravila…  U svakom poslu postoje pravila koja moraju da se poštuju ako želiš da budeš dobar u tom poslu. To je definicija.

            Spreman je i kreće.  Kako se dan inicijacije približavao, onaj osećaj neizvesnoti je nestajao. Valjda je protok vremena učinio svoje. Osećao se kao kada ulazi u ordinaciju. Postoji zebnja, ali vera u svoju veštinu i znanje uvek na kraju prevlada i ostaje samo borba za pacijenta i nagon da se u toj borbi pobedi. Vremenom se čovek naoštri, izbrusi i ostaje samo preciznost bez koje nema uspeha. Došao je u dogovoreno vreme. Obučen ali poučen iskustvom prošlog puta, obukao je nešto toplo, jer je znao da će čekanje biti dugo.  Znao je da smo ceo život u mraku, da bi u jednom trenutku došli do tačke gde ćemo se sresti sa svetlom. Korak po korak, metar po metar. Pređeni put s jednak je v puta t , množimo brzinu kretanja  i vreme tj. dužinu kretanja.

            Čekali su zajedno i pričali su o raznim temama. Tri čoveka sa stavom i različitim pogledom na svet.  A opet je osećao da postoji sličnost među njima. Mačonoša je došao i doneo papire da napišemo testament. A pisati testament u mraku kada zaboraviš da poneseš naočare, iziskuje određenu veštinu ili barem bezobrazluk… A kada je mačonoša ušao i uzeo testamente, koji su u mraku, uz muku pisani, i nabio ih na mač, ućutali su u trenutku. Da li će tako proburaziti i njih? Čoveče, tri ražnjića! Sve se svelo na tri papira… Besmisao postojanja ili opskurnost delanja.

            Donekle je znao da će morati da oslobodi nogavicu i jednu ruku, ali da će polu go izaći iz sobe za Razmišljanje nije mu padalo napamet.  Upoznali su se sa braćom koja će ih voditi. Skinuli su se i vezali. Kada je neko gabarita nestandardnih, to je generalno veliki balast, ali nekad to postaje i prednost . U svakom slučaju on to posmatra sa dozom humora, kazna. Samo sa kašikom šećera gorki lek se lako proguta.  Postrojili su se razgolićeni i vezanih očiju. Ne voli kad su mu oči vezane. Setio se jedne operacije  kada su mu u pripremi stavili povez preko očiju, uhvatio ga je napad panike i molio ih je da mu skinu povez. Panika i strah su prestali a intervenciju je izdržao najnormalnije, kao da pije kafu. Pitao se da li će ga ta ista panika uhvatiti i sada. Slušao je glas brata koji ga je vodio, mekan severnjački akcenat, delovao mu je na početku nesigurno, ali je osećao da ga neće ostaviti ni izdati.

            On ne voli mrak, on je dete svetla i sunca. I ne voli da žuri kroz mrak. Ali nije mu bilo ni neprijatno niti je osećao paniku vezanih očiju. Osetio je da želi da gleda sa strane, jer sve što se tog trenutka događalo, kada su se vrata otvorila, delovalo mu je prirodno.

            Krenula su ispitivanja, iskušenja, putovanja. Prvo putovanje, zemlja, pa  vazduh… Buka oko njega. Bratska ruka ga je držala. Nije mu smetala buka i komešanje.  Tada je samo opušteno slušao glas brata koji ga je vodio. Puštao je da ga vodi bratska ruka.  Kada je prelazio preko neravnina,  osetio je bratske ruke koje mu pomažu. Dobio je snagu koja mu je bila potrebna i lagano nastavio dalje. Setio se tada da je davno pročitao da će ga pratiti bratska ruka.  Sada je razumeo značenje pročitanog.  Verovao je u brata i već je počeo da prepoznaje po mirisu, po dodiru, po zvuku koji proizvode u kretnjama dva, tri brata koja su bila okolo, pored one braće koja ih vode.  Putovanje vode, pa vatre, dodir mača i dodir malja. Glas naratora koji ih vodi kroz magično putovanje na kome su sada.  Vodi ih ka zakletvi, ka Oltaru Zakletve gde se nalaze tri Velike Svetlosti.  Znao je da postoje rituali, ali nije znao zašto ga vodaju u krug. Od jednog do drugog mesta, namesti se ovako, okreni se onako. Ono što je tada razmišljao, nijednog trenutka se nije plašio, ništa mu nije bilo neprijatno, sve je bilo potpuno onako kako je trebalo da bude. Jedino mu je neprijatno bilo to što mu je noga u cipeli bila znatno viša od one bose noge i bilo mu je neprijatno da stoji tako. Ali zakletva i sve izgovoreno mu je bilo sasvim normalni i očekivano.  Sasvim svesno.  I sasvim jasno. Dao je svoju reč, iskreno iz srca, sa željom i slobodnom voljom.  Braća su jednim glasom uzviknula da im se da svetlost. A on je dete svetla. Svetlo je ono čemu teži. Osetio se potpuniji u tom trenutku kada su im pokazali svetlo. Ispred njih su bila braća sa mačevima i leš prekriven krvavim platnom. Adaptacija na svetlo je dugo trajala, gledao je oko sebe i nije baš najjasnije razumevao ko su ti ljudi koji drže te mačeve. Narator je pričao o pretnji, kazni i utehi, pomoći.  Opet su im pokrili oči, vatra, voda i vazduh, interesantno je da ona gorčina pelinkovca dugo ostala u ustima. Činilo se i sutradan da ga oseća.

            Ponovo su ušli u prostoriju, obučeni ovoga puta. Njegov prvi bratski lanac. Oči su se već navikle na svetlo. Neprijatelj koji vreba iza njega, poznati neprijatelj koji te uvek prati i progoni.  Lanac koji se raskida i ostaje u srcu zauvek .

            Pokazano im je rukovanje, pokazane su im lozinke. Uradili su svoj prvi rad u kamenu. Da kleči ispred mača, nije mu bilo prvi put. Nekoliko puta je proglašavan za viteza  i to mu nije bilo strano. Kada su mu opasavali kecelju, a on kecelju nosi već više od 30 godina, u tom trenutrku je pomislio da je kecelja njegova sudbina. Rukavice su njegova sudbina. Kojim god poslom da se bavi, ne može se odmaći od rukavica.  Jedino je mašna nešto novo u njegovom životu, ali nije mu strano, naučio je da se ponaša i da ima stav i u odelu i u trenerci. Tumarajući po mraku sve ove godine, naučio je da ide i go i bos i obučen sa nečim oko vrata ili slobodnog vrata.

            Izašli su iz Hrama i postrojili se tako da mogu da im čestitaju. Delovao je sneno, nerazbuđeno, sveže, kao da se posle 48 godina probudio iz sna. Kada su ga pitali kako je,  nije znao šta da kaže. Da li je  pretenciozan ako kaže da je sve onako kako bi trebalo da bude, da li je pretenciozan ako kaže da mu ništa nije neobično, da je osećaj kao nekada davno da sam otišao a sada sam opet tu gde treba da budem. Polako, korak po korak, na putu ka svetlosti u Slavu Velikog Neimara Svetova!

N. Č. učenik,
loža Sloboda, Beograd