45-3 Filozofija slobodnog zidarstva

Kako je stvoren svet?
Ima li života nakon smrti?
Zašto se život odvija baš na ovaj a ne na neki drugi način?
Kako treba da živimo?

Ovo su pitanja koja je svako sebi postavio bar jednom u životu. Ako do odgovora želimo da dođemo racionalnim razmišljanjem, pomažući se naučnim metodom, mi se već bavimo filozofijom i razmišljamo o osnovnim filozofskim temama. U ovom radu će najpre biti reči o tome kako se definiše filozofija kao nauka a zatim ću pokušati da objasnim zašto slobodno zidarstvo zapravo predstavlja jedan praktičan filozofski sistem. Pre toga će biti reči o tome na kojim je osnovama filozofija slobodnog zidarstva nastala i odakle je stigla do tačke gde se nalazi danas. Na kraju ćemo pokušati da podvučemo elementarne stavove slobodno zidarskog pristupa filozofskim temema.

1. Nešto malo o filozofiji

Odgovoriti na pitanje „Šta je filozofija?“ je istovremeno i lako i teško. Za naše potrebe biće dovoljno da se poslužimo najpre citatom iz jednog od udžbenika koji koriste studenti na Oksfordu gde se kaže: „Filozofija je nauka koja se bavi opštim i temeljnim problemima vezanim za stvarnost: postojanjem, znanjem, vrednostima, razumom, umom i jezikom“. U Vujaklijinom leksikonu stranih reči i izraza filozofija se definiše kao: „Naučni rad na izgrađivanju opšteg pogleda na svet i sam taj pogled na svet“. Da definiciju filozofije zaključimo poznatom činjenicom da sama reč dolazi iz antičke Grčke i u prevodu bukvalno znači: „Ljubav prema mudrosti“.

Čovek se filozofskim temama bavi već više od 2500 godina, pokušavajući da odgonetne osnovne fenomene ljudske egzistencije. Baveći se problemima prosvetljenja i otkrovenja, filozofija se u starom i srednjem preplitala sa religijom i prirodnim naukama. Savremena filozofija je od XVII veka zahvaljujući razvoju akademskog pristupa uspela da napravi otklon od antičke i srednjevekovne filozofije i u određenoj meri suzi teme kojima se bavi. Osnovne filozofske metode su analiza, sinteza, interpretacija i spekulacija.

Da bismo zaokružili definiciju filozofije, na kraju ćemo nabrojati osnovne oblasti kojima se ona bavi. Cilj nabrajanje ovih naučnih oblasti je da prepoznamo problematiku kojom se i mi kao masoni bavimo na radovima u našim radionicama. Osnovne oblasti filozofije su:

Ontologija ili „metafizika – oblast koja proučava osnov ukupne stvarnosti, ili biće svega bivstvujućeg. „Biće“ je jedan od osnovnih pojmova kojima se bavi čista filozofija i tumači se kao temelj postojanja ničim uslovljen, ako apsolut ili supstanca.

Epistemiologija je oblast koja se bavi osnovnim principima saznanja, odnosno proučava naš saznajni aparat i njegovo funkcionisanje. Teorija saznanja proučava nastanak, mogućnosti i granice ljudskog saznanja.

Logika – filozofska disciplina koja proučava osnove mišljenja i valjanog zaključivanja kao što su indukcija i dedukcija.

Etika se bavi proučavanjem pojmova dobrog i ispravnog. Predmet etike je moral. Etika pokušava da odgonetne motive čovekovo delovanja i moralnog rasuđivanja.

Estetika se bavi ispitivanjem lepog i vrednog. Predmet proučavanje estetike je umetničko stvaralaštvo a osnovna pitanja na koja traži odgovor su: šta je suština umetničkog stvaranja i šta je suština doživljaja umetničkog dela?

U filizofske oblasi spadaju još i aksiologija, antropologija i neke druge oblasti čije bi navođenje ovde izašlo iz okvira naše teme.

2. Uticaji i osnova na kojoj je formirana slobodnozidarska filozofija

Neosporna je jedna neprekidna linija negovanja simbolima i ritualima zaogrnutog znanja koje se postepeno otkriva samo izabranima i posvećenima. Ova linija započinje sa obredima staroegipatskih sveštenika i legendama o egipatskim božanstvima, pa preko starogrčkih škola misterija, ranohrišćanske esenske zajednice na Bliskom istoku, vitezova templara, nastavlja se preko rozenkrojcerskih društava i dalje dopire sve do današnjih dana. Međutim ovde neće biti reči o ovom romansiranom pristupu istoriji masonerije i masonske simbolike. Ovde ćemo pokušati da nešto kažemo o filozofiji slobodnog zidarstva u trenutku nastanka rituala i osnovne simbolike koju mi u praksi prepoznajemo danas. To je zapravo trenutak nastanka spekulativnog slobodnog zidarstva, datiran u prvoj polovini XVII veka, na prostoru današnje zapadne Evrope. To je sam kraj perioda poznatog kao „humanizam i renesansa“. Na polju filozofije to je period procvata nove filozofske misli. Nakon vekova tame i neprikosnovene vladavine crkve koja je između ostalog i preko inkvizicije u korenu zatirala svaku pojavu drugačijeg mišljenja, dolazi do eksplozije u razvoju najpre umetnosti a zatim i nauke. U tom trenutku se formiraju osnovna simbolika, legende i alegorije kroz koje danas prepoznajemo filozofiju slobodnog zidarstva.

Do pojave renesanse, malobrojni filozofi koji su se bavili promišljanjem na osnovne filozofske teme ni u jednom trenutku nisu dovodili u pitanje važeće crkvene dogme. Svi njihovi napori bili su usmereni na to da učenje klasičnih Grčkih filozofa nekako udenu u važeću hrišćansku doktrinu. Renesansa je to promenila i dovela do uspostavljanja novog odnosa prema Bogu. Filizofija i nauka postepeno se odvajaju od teologije a odnos prema stvarnosti počinje da se formira na osnovu opažanja, merenja i eksperimenta. U središte interesovanja dolazi čovek. Lični odnos čoveka prema bogu postaje važniji od odnosa čoveka prema crkvenim institucijama. Posledica ove individualizacije odnosa prema religiji u perodu pozne renesanse dovodi do pojave reformacije i novih denominacija unutar hrišćanske religije.

Najpoznatiji filozofi na početku perioda renesanse okreću se čoveku. Fićino kaže: „Upoznaj samog sebe, o, božanski rode u obličju čoveka!“. Piko de la Mirandola napisao je knjigu pod naslovom: „Pohvala ljudskoj vrednosti“. Tokom mračnog srednjeg veka crkvena dogma je insistirala na čovekovoj grešnoj prirodi, dok polazeći od antičkog humanizma, renesansni filozofi čoveka počinju da posmatraju kao nešto beskrajno veliko i vredno. Rano-renesansna filozofska misao se može opisati kao fuzija judeo-hrišćanske tradicije i znanja najsažetije zapisanih u dve ključne knjige a to su „Hermetika“ i „Kabala“. „Hermetiku“ je 1050 godine u Konstantinopolju kompletirao ugledni Vizantijski filozof i istoričar Pselus. Sadržaj ove knjige je u osnovi helenizirana filozofija drevnog Egipta. „Kabalu“ je kao mističnu interpretaciju judaizma uobličio Španski jevrejski sefard, Mojsije de Leon, krajem XIII veka. Osnovne karakteristike renesansne filozofske misli izgrađene na ovim uzorima su: neoplatonizam, međusobna povezanost božanskog sa ovozemaljskim (pri čemu se ova dva sveta dopunjavaju i stoje u ravnoteži) i verovanje da je otkrovenje i spoznaja božanskog zapravo lično iskustvo do kojeg svako dolazi sam za sebe, nezavisno od tuđeg iskustva. Da kažemo nešto više o svakoj od ove tri osnovne karakteristike renesansne filozofske misli:

Neoplatonističko shvatanje sveta počiva na činjenici da je Bog beskonačan. Za razliku od crkvene dogme koja razdvaja kreatora i njegovo delo, neoplatonisti smatraju da je tokom kreacije Bog ugradio sebe u svoje delo i da nastavlja da postoji kroz to delo. Njegova kreacije su ceo univerzum i sav život u njemu. Granica između materije i duha je nejasna. U svakom čoveku tinja božanska iskra.

– Iz ideje međusobne povezanosti makrokosmosa (Univerzuma) i mikrokosmosa (čoveka) sledi i konstatacija da je božanski, odnosno duhovni deo stvarnosti, složenim vezama isprepleten sa ovozemaljskim odnosno materijalnim delom. Sve što se dešava u jednoj sferi istovremeno se prelama i ima uticaja i na drugu sferu. Na primer, zvezde i planete utiču na ponašanje čoveka preko različitih nevidljivih sila. Ključ za razumevanje duhovnog sveta su simboli.

– Pojedinac može da spozna Boga samo kroz lično iskustvo i to tek nakon upornog rada na sebi. Otkrovenje je lični doživljaj i tu ne pomaže prihvatanje tuđeg iskustva otkrovenja jer to je onda dogma. Svako mora sam da uloži određeni trud i da traganjem za istinom na kraju spozna božansko u sebi. “Perenijalizam” ili „večna filozofija“ govori upravo o ovom fenomenu i smatra da je ovaj mehanizam prepoznatljiv u svim poznatim religijama. Univerzalne istine koje će se jednog dana otkriti vernicima u središtu su svake velike religije i uvek su iznova otkrivane od strane osnivača tih religija. Iako se religije nekada međusobno znatno razlikuju i čak suprotstavljaju jedna drugoj, ipak se kod svih može prepoznati jedno zajedničko učenje o konačnom smislu života. Pobornici perenijalizma smatraju da je sjedinjenje čovekove duše i više instance moguće samo kroz „samorazvoj“ i „pročišćenje“.

Sledeći ove uzore nastali su masonski rituali, legende i osnovna simbolika u obliku koji mi prepoznajemo danas. Pažljivom analizom svakog od osnovnih masonskih simbola lako je identifikovati izvore u judeo-hrišćanskoj i hermetičkoj simbolici kasne renesanse. Prepoznavanje korena iz kojih su u masoneriju dospela dva stuba, šahovsko polje, plamena zvezda, zavojito stepenište, legenda o Hiramu i drugi simboli i legende, izlazi iz okvira ovog teksta, ali je analizom izvora koje smo naveli moguće lako pronaći njihovo poreklo. Međutim, od prvobitne simbolike i ranih rituala sa početka XVII veka, do praktičnog filozofskog sistema koji imamo danas, pređen je dugačak put.

Nakon eksplozije na polju umetnosti a zatim i na polju nauke koju je sa sobom donela renesansa, jedan za drugim se pojavljuju veliki mislioci i filozofi a sa njima i kapitalna dela koja su obeležila godine koje slede. Istovremeno sa napretkom nauke dolazi do uske specijalizacije u istraživanju i konstantne fragmentacije znanja, pri čemu se ubrzo iz fokusa naučnika gubi opšta slika. To se posebno vidi u fundamentalnim naučnim pravcima vezanim za fiziku, hemiju, medicinu i druge prirodne nauke. Na fragmentaciju znanja ne ostaju imune ni društvene nauke. Suprotno fragmentaciji, pojedini mislioci pokušavaju da ukažu i na činjenicu da je jako važno raditi na integraciji znanja što predstavlja centralnu ideju i masonskog pristupa. Prelomni trenutak nakon kojeg je masonski pristup filozofskim pitanjima postao teorijski utemeljen je rad nekoliko mislioca među kojima je sigurno najznačajniji Karl Gustav Jung. Zato ćemo njemu ovde posvetiti malo više pažnje.

3. Nešto malo o Karlu Gustavu Jungu

Kraj XX veka i današnje doba su u znaku filozofskog pravca poznatog kao egzistencijalizam. Međutim, za razumevanje masonskog filozofskog sistema veoma je značajno delo švajcarskog mislioca Karla Gustava Junga, koji je živeo i radio neposredno pre pojave najpoznatijih egzistencijalista. Tek nakon objavljivanja dela ovog švajcarskog lekara, naučnika i mislioca, masonski pogled na svet dobija svoju naučnu ozbiljnost.

Svojom teorijom o arhetipovima i kolektivnom nesvesnom Jung je izazvao pravu revoluciju u razumevanju ljudske prirode. Analizirajući snove, mitove, rituale, kao i medicinsku praksu kojom se bavio, Jung je u nauku uveo pojam nadličnog nesvesnog, kao novi unutrašnji sloj koji se krije duboko ispod pojedinačnog nesvesnog. Kako je pojedinačno nesvesno već bilo prilično dobro istraženo u radovima Sigmunda Frojda, kolektivno nesvesno se pojavilo kao potpuno novi pojam. U kolektivnom nesvesnom krije se godinama akumulirano duhovno iskustvo prethodnih generacija, a čine ga različiti arhetipovi. U svojim raspravama on objašnjava arhetip majke, božanskog rađanja, ponovnog rođenja, duha i drugih arhetipova sadržanih u bajkama, religiji, ezoteričnim učenjima i mitovima.

Posle Junga, više ništa nije bilo kao pre, a posebno dramatičnu promenu doživljavaju humanističke nauke i sve vrste umetnosti (književnost, slikarstvo, sve do muzike i filma).

Za nas masone poseban značaj imaju Jungova dela napisana u kasnijim godinama njegovog života, kada je tragajući za pra-arhetipovima kolektivnog nesvesnog uronio u svet alhemije i počeo da proučava dela Agripe i Paracelzijusa. Površno posmatrajući alhemiju kao proces dobijanja zlata iz olova hemijskim rakcijama izazivanim u staklenoj retorti, očas alhemiju okarakterišemo kao besmislen i uzaludan magijski obred. Međutim, Jung je otkrio pravu prirodu srednjevekovnih alhemijskih procesa i objasnio je u knjizi koja se pojavila 1944 godine, pod naslovom: „Psihologija i alhemija“. Za Jungovog alhemičara materija koju on proučava i pokušava da promeni je velika nepoznanica i baš zahvaljujući toj činjenici, u sudaru sa nepoznatim alhemičaru se ukazuje nesvesno i iz dubine duhovnog nasleđa pojavljuju se slike i događaji čime se zapravo uspostavlja saznajni proces. Zahvaljujući ovako iniciranom spoznajom on počinje da razumeva ono što radi. Psihički doživljaj i saznajni proces u svesti alhemičara izazvan alhemiskim eksperimentom neodoljivo podsećaju na hemijske rekcije pretvaranja jednog jedinjenja u drugo. Pandan „čistom zlatu“ u materjalnom aspektu eksperimenta na duhovnom polju postaje „kamen mudrosti“. Tokom alhemisjkog postupka sam alhemičar preživljava transformaciju i sam postaje objekat duhovne transmutacije. Za Junga materija nije bezlični skup atoma. Sama večnost koja je imanentno svojstvo materiji, čini je nosiocem i čuvarem božanskog dodira.

Jedan od najvažnijih principa koji je Jung kao alhemičar potencirao je jedinstvo suprotnosti. Dualizam u svemu što nas okružuje i nastanak novog kvaliteta u rakciji dva suprotna elementa je sama suština eksperimenta. U procesu preobražaja „olovne“ ovozemaljske nečistoće u „zlato“ duhovnog savršenstva, retorta je sam alhemičar. Bavljenje modernom alhemijom za Junga nije ništa drugo već dugotrajni i mučni proces upoznavanja samog sebe i on ga u svojim radovima naziva proces individualizacije. U knjizi „Uvod u religijsko-psihilošku problematiku alhemije“ Jung ide još dalje i „kamen mudrosti“ poredi sa Isusom Hristom, ali ova tema zahteva mnogo više prostora.

Da zaključimo ovaj deo posvećen Jungu i kažemo da on nije od svojih poštovaoca tražio da se bave alhemijom, već je želeo da potakne svakog da sam pokrene svoj unutrašnji točak i prepusti se čaroliji metamorfoze unutrašnjeg bića. Ovaj proces možemo nazvati kako god želimo. On ga je nazvao individualizacija, dok ga slobodni zidari nazivaju put ka svetlosti. Sve ono što radimo u masonskim radionicama neodoljivo podseća na alhemijski postupak koji opisuje i objašnjava Karl Gustav Jung.

4. Slobodno zidarstvo kao praktičan filozofski sistem

Centralna alegorija slobodnog zidarstva o putu iz tame u svetlost prepoznaje se u svim religijama a potiče iz staroegipatskih inicijacija i antičkih misterija. Svima njima je zajednička tema čovek koji je samom kreatorovom kreacijom sve imao i bio savršen, ali je doživeo pad i bio izopšten iz više sfere egzistencije, te zato danas luta ovozemaljskim bespućima tražeći ono što je izgubio. Izgubljena je njegova prava i orginalna priroda. Čovečanstvo je iz centra života izbačeno na periferiju i sada tumara zarobljeno u sadašnjosti, ograničeno svojim nesavršenostima i neznanjem. Učenjem, disciplinom i upornošću, pojedinac može sebi stvoriti priliku i da se vrati tamo odakle je potekao – u svoj „izgubljeni raj“. Tajne naše prave prirode su privremeno skrivene a naši kapaciteti da ih otkrijemo umanjeni teškoćama koje donosi svakodnevica. Gradeći hram pri čemu smo mi istovremeno i graditelji i građevinski materijal, slobodno zidarstvo nam ukazuje na put za nalaženje onog što smo izgubili.

Ako na ovaj način shvatamo alegoriju o putu iz tame u svetlost, onda za slobodno zidarstvo možemo reći da je praktičan filozofski sistem – jer nudi odgovore na pitanja koja smo postavili na početku ovog rada. Pitanje svih pitanja glasi: „Kakav je smisao i kakva je svrha našeg života?“ Slobodno zidarstvo nam i ovde nudi praktičan odgovor i ukazuje odakle dolazimo i gde ćemo se vratiti jednog dana. Ukoliko je Bog krug, čiji se centar nalazi svuda (kako nam govori jedan od osnovnih masonskih simbola), onda se božanski centar, princip života i beskonačnosti u nama samima.

Površno posmatrano, slobodno zidarsko učenje može ostaviti utisak da se tu radi o skupu moralnih pouka koje se pronalaze i na mnogim drugim mestima. Formalno, nema velike razlike između pouka koje definiše „10 Božjih zapovesti“ i pouka u „masonskom Dekalogu“, jer se u oba slučaja preporučuje ono što je dobro a zabranjuje ono što je loše. Međutim, razlika postoji i potiče iz proste činjenice da slobodni zidar o poukama razmišlja tokom ritualnog rada u zaštićenoj loži koja je za to vreme izvan „vremena i prostora“, pri čemu je on uzdigao svoje srce i otvorio um. Slobodni zidar shvata da tajne koje otkriva nisu na površini i ne kriju se u jezičkim bravurama već su u duhovnoj sferi.

Da zaokružimo pasus o masonskoj filozofoji sa nekoliko elementarnih stavova kojima se kao masoni danas rukovodimo:

Kreator je jedan i njegovo ime i priroda su nebitni.

Čoveka čine duhovni i materijalni deo.

Ovozemaljska i privremena priroda materijalnog dela, ljude čini nesavršenim i sklonim greškama. Radeći na sebi pokušavamo da duhovni deo dovedemo u ravnotežu sa materijalnim.

Naš cilj je spoznati kreatora i postići harmoniju sa univerzumom koji nas okružuje.

5. Nešto što liči na zaključak

Iako za nas masone, slobodno zidarstvo nedvosmisleno predstavlja zaokruženi filozofski sistem, da li je ono to zaista i za profani svet koji na to pitanje gleda uz više sumnje i mnogo kritičnije. Po temama kojima se na masonskom putu inicirani bavi, savremena masonerija sigurno zadovoljava sve naše interne potrebe. Da li je masonska filozofija dovoljno naučno utemeljena, pitanje je na koje nije tako lako odgovoriti.

U nameri da formulišemo kakav-takav odgovor, poslužićemo se paralelom sa jednim drugim pitanjem i vratićemo se još jednom Karlu Gustavu Jungu. Razmotrićemo zanimljivu dilemu koja glasi: Da li je Karl Gustav Jung bio naučnik ili mistik? Da li je u poznim godinama života Karl Gustav Jung izdao naučni metod i okrenuo se okultnom? Praktičnom metodom proveriti da li su Jungove tvrdnje o alhemijskim procesima tačne, zahteva od nas da uložimo najmanje onoliko vremena i truda koliko je i on sam uložio u svoja istraživanja. Da li je Jung doživeo otkrovenje i pronikao u tajne transmutacije duše mi danas ne možemo sa sigurnošću znati. Predznanje koje je Jung imao, energija i godine koje je uložio u istraživanje, kao i zaključci do kojih je došao, nedvosmisleno pokazuju da alhemija nije glupost. Međutim, moguće je da je on otkrio samo jedno lice alhemije čovekovog unutrašnjeg bića, a nama će se ako budemo istrajni najverovatnije ukazati neko drugo. Da li uopšte ima smisla slediti njegov put, ako je moguće do istih rezultata doći i nekim drugim jednostavnijim sredstvima? Da li naučnici koji u Cernu pokušavaju da iz atoma izdvoje „božansku česticu“ rade na istom zadatku traganja za „kamenom mudrosti“, ali idu drugačijim putem i koriste neke druge alate. Da li će se na kraju puta i njima ukazati spoznaja božanske iskre u čoveku?

Istina kojom mi kao masoni treba da se rukovodimo u svakodnevnom životu, zapravo nije tako komplikovana, kao što to izgleda na prvi pogled. Pouka iz sledećeg citata daje nam sasvim solidne smernice i dovoljno motiviše da istrajemo na putu iz tame ka svetlosti:

„Svrha čoveka nije nigde drugde nego u čoveku samom.

Naš konačni ali nedostižni cilj je savršenstvo,

međutim, naš dostižni cilj je stalno usavršavanje…“

Č. V.

Velika Naconalna Loža Srbije