39-2 UTISAK, ZAPAŽANJE I PROMIŠLJANJE – INICIJACIJA KAO POKRETAČ

Svako proživljeno iskustvo za čoveka predstavlja višestruki benefit. Međutim neka od ovih iskustava nisu svakodnevna, ne struktuiraju standardni dijapazon osećanja, nego se toliko razlikuju od svih prethodnih da postaju svojevrsne prekretnice i pokretači potpuno novih tokova i pravaca kojima usmeravamo svoje misli. Takva iskustva postaju jedna vrsta «apstraktnog razmernika » uz koji tada postavljamo sva dotadašnja iskustva kako bismo ih iznova premerili i vrednovali, postaju naša unutrašnja mera vrednosti.

ELWIjAlZ

Jedno od najposebnijih i svakako neuporedivih sa bilo kojim prethodnim je iskustvo inicijacije. Čin inicijacije nije jednostavan događaj, to je trenutak kome prethodi mnogo promišljanja i priprema. I ma koliko mislili da smo se dovoljno pripremili, dovoljno pročitali i dovoljno se raspitali, da smo dovoljno upućeni u same forme protokola i da ćemo se adekvatno uklopiti, one promene koje se dešavaju u nama samima ne možemo predvideti. Ma koliko precizno uspeli da se pripremimo za sam događaj, ma koliko dobro se upoznali sa samim ritualom, teško je pripremiti se za unutrašnje preobražaje koji nezaustavljivo naviru.

Inicijacija predstavlja sintezu najrazličitijih emocionalnih, čulnih i intelektualnih spoznaja u formi ceremonijalnog čina kojim se pristupa Bratstvu, ona je zapravo forma višečulnog iskustva okruženja i ljudi koji se u njemu nalaze. A najveći preokret ili promenu koju inicijacija donosi je upravo stupanje u jedan formirani odnos među ljudima, odnos pun poštovanja i pažnje, odnos koji se naziva bratskim. Ono što je svakako najjači utisak u prostoru Hrama jeste taj duh Bratstva koji se neminovno tu nastanio i konstantno raste i unapređuje se. Hram tako predstavlja prostor dvostrukog karaktera: fizički prostor u kome se odigrava inicijacija u formi protokola – rituala, nakon kojeg imamo mogućnost da Hram doživimo na jedan sasvim novi način – kao emotivni prostor u kojem međuljudske relacije grade Bratstvo.

Protokolarni deo inicijacije i sama ceremonija stupanja u Bratstvo ostavlja upečatljive impresije. Svaki deo, svaki pojedinačni korak kao i svaki pojedinačni fragment prepun je mistične simbolike: boja Sobe Izgubljenih Koraka, kao i simboli i znaci ispisani po njoj; povez preko očiju kojim otpočinje čin inicijacije, iskušenja Vazduha, Vode i Vatre, primanje Svetlosti… Cela ceremonija obiluje simbolikama koje su koliko univerzalne, toliko i lične – mogu biti shvaćene upravo u odnosu na ono što čovek kao pojedinac jeste i što bi mogao da postane. I po stupanju u Ložu, to postaje zaista specifično – jer iako znamo i čitamo o značenju svih tih simbola u susretu sa njima samima počinjemo u odnosu na njih da gradimo jedan novi, ličan odnos i pronalazimo nova lična podznačenja. Ono što se verovatno neminovno nameće kao pitanje i neprestano mi je budilo pažnju je: Čemu tolika simbolika? Zar je zaista potrebno celokupno ceremonijalno uvođenje i kakav je njegov smisao danas u svetu koji se toliko promenio u odnosu na nekadašnja vremena gde su protokoli imali svoj mnogostruki značaj i smisao? Odgovore na neka od ovih pitanja otkrio sam ubrzo nakon stupanja u Bratstvo, a sami odgovori doneli su mi dva za mene neobično važna saznanja.

Prvo saznanje odnosi se na snagu čina inicijacije i njen simbolički uticaj. Otkrio sam da je sam događaj toliko snažan da zapravo čin inicijacije i nije završen nakon samog Prijema, nego svako od nas nastavlja u sebi da ga obnavlja, da o njemu razmišlja, da raščitava njegove simbole i vrednuje njegove pojedinačne segmente. Ponovno prisećanje i proživljavanje ovog rituala postaje model samospoznaje. Pa tako i nakon što napustimo Hram i vratimo se svojoj svakodnevici, u nama odjekuje i pulsira taj snažni utisak, a manje ili više imanentno promišljanje o sebi i svojoj novoj Braći postaje upravo utkano u ono što jeste naš svakodnevni život. Shvatio sam tom prilikom da je ovo prvo, probudilo u meni drugo, još važnije saznanje.

To drugo saznanje je upravo sistem vrednosti i vrlina na kojima se temelji celokupan Bratski odnos. Ovo zdanje vrline zaista se gradilo i neprestano se gradi kroz simbole i rituale koji kao svojevrsnu vrstu podteksta neminovno nose poruku da je Bratstvo jedan odnos poštovanja, ali ne običnog poštovanja nego poštovanja punog osećaja pripadnosti.

Nakon inicijacije, Braćo moja, za mene reč Brat dobila je novo, produbljeno značenje i više se ne izgovara i ne upotrebljava na isti način.

Pojavilo se jedno snažno osećanje poštovanja tog izgrađenog sistema, koji nam je predat i prema kome smo preuzeli odgovornost da ga negujemo i gradimo. A tajna koju preuzimamo i zakletva ćutanja postaju novi simboli vere. Potpuno očekivano, zapitao sam se koliko je tajna sigurna u rukama toliko velikog broja ljudi, ali po stupanju u Bratstvo počeo sam da razumevam sam odgovor i reči Odri Lord odjeknule su mi u glavi «majstorov alat nikada neće rasklopiti majstorovu kuću». I zaista, sam alat čuva veliku tajnu, štiti je i neprestano nadograđuje. Dekalog je osnovni primer toga, on je ključ, simbol i veliko podsećanje, on je «duhovni kod» našeg modela ponašanja i principa našeg duhovnog razvoja, on je upravo «novi alat» kojim majstorski treba «popraviti» društvo.

Priželjkujem i nadam se da će svaki sledeći korak predstavljati nove izazove, jer da bi činio dobro i da bi gradio vrlinu, čovek i sam mora biti sazdan duhom i telom. Izgradnja vrline najznačajniji je put svakoga od nas, a masonski principi oblikuju vrlinu kao građu za jedno velelepno zdanje čovečanstva. Krenuo sam na putovanje Braćo i svako novo saznanje na tom putu samounapređenja me iznova motiviše i daje mi podstreh.

Pod zakletvom ćutanja usmeravaću svoj lični napredak, daću svoj doprinos arhitekturi našega zdanja i pomagaću svojoj Braći. Hvala vam na ukazanoj prilici da postanem jedan među jednakima, da se mogu i sam nazvati Bratom, da sa vama mogu deliti ovaj Hram. Rekao sam.

PL “Sloga, rad i postojanstvo”,

Na orijentu Beograd, 03.05.6019. G.I.S

Brat Đ.K